Bijeg iz Iraka: Muslimanska obitelj pronašla je utjehu u ramazanu



We are searching data for your request:

Forums and discussions:
Manuals and reference books:
Data from registers:
Wait the end of the search in all databases.
Upon completion, a link will appear to access the found materials.

Mladi leteći zmajevi u Adenu / Autor fotografija

U posjetu Jemenu, Sarah Shourd pozvana je na prosvjetljujuću večeru s iračkom obitelji.

Prošlo je nekoliko minuta prije 6. a svjetlost u lučkom gradu Aden u Južnom Jemenu počinje blediti.

Dok sunce zalazi iza zaglavljenih litica, grad duboko i puno dahne. Usta su joj se širom otvorila, usne su mu se tanke i poput velike, bezopasne zvijeri usisava sve ljude u njegov topli, betonski trbuh.

U sekundi su ulice prazne. Čelična vrata se zatvaraju, nogometne igre se prekidaju, a zmajevi se brzo povlače s neba. Žene nestaju u svojim domovima, a muškarci ulaze u malene, prepune restorane.

Nikakvi tamni oblaci ne tvore sivo nebo; ni u daljini ne prijeti zvuk groma.

Adensko stanovništvo gura u zatvorene prostore zvukom desetaka i desetaka zvučnika. Džamije razbacane po gradskom licu eruptiraju u neku vrstu pjesme koja nije glazba ili pjevanje, nije lijepa ili ružna, ali je fenomenalna i naredna.

S mog oka za ptičje oko 500 metara na kralježnicu izumrlog vulkana koji mještani nazivaju Crater, zvuk je zaglušujući. To se odmicalo od zidova Cratera i sudaralo me u unutrašnjosti uha poput velike, olujne jačine: "Bog je velik, Bog je velik. Svjedočim da nema boga osim Allaha. "

To je večernji poziv na molitvu.

Moć vjere

To je ramazan, osmi mjesec islamskog kalendara, muslimani širom svijeta demonstriraju snagu svoje vjere vršeći suzdržanost.

Aden je poput arapske verzije Coney Islanda: grada uz more koji nikad ne spava, prepun spektakla i iznenađenja.

U Adenu ljudi piju prvi gutljaj hladne vode od zore. Uživaju u posebnim poslasticama poput krušnih kuglica od mekog krumpira, kremastog pudinga, hrskavih mesnih samosa i mekih, slatkih datulja.

Muslimani ne samo da mjesečno ništa ne konzumiraju tokom dnevnog vremena, oni se trude i oduprijeti se nezakonitim mislima i ponašanju, čitaju cijeli Koran i velikodušno postupaju prema onima koji imaju manje.

Kad se glasovi ponovo pokrenu, "Požurite k molitvi, požurite s molitvom", žene čiste šalice i tanjure i polažu svoje molitvene prostirke.

Muškarci brišu mrvice s usana, isperu masnoću s ruku i kreću se prema džamijama.

Grad uz more

Aden je poput arapske verzije Coney Islanda: grada uz more koji nikad ne spava, prepun spektakla i iznenađenja.

Tokom ramazana uobičajeno je da se post kraće ostaje do kasno; u Adenu tipično vrijeme za spavanje je 4 ujutro. Cijelu noć ljudi čuče oko tanjira s hranom, dječaci se igraju bazena na ulici, a polugoli starci poziraju poput mačaka na malim trgovima od kartona.

Nada upoznajem dok putujem autobusom prvog dana ramazana. Dok obilazimo stjenovit, zeleni krajolik putnici počinju slagati hranu na malim, plastičnim stolovima pričvršćenim na stolice ispred njih.

Kad se sunce više ne vidi iza niskih litica, izbija spor kada dva putnika počnu jesti, a drugi kažu da je prerano. Netko viče vozaču da upali radio i sva sumnja se prevlada kad pucketanje preko zračnih valova.

Svatko predaje malo onoga što su donijeli, neproporcionalni iznos koji se troši na nas. Autobus je ubrzo živ, uz brbljanje i povike: „Ramazan!“ i "Bog je velikodušan."

Žena srednjih godina ispred nas obraća se mom prijatelju i pita ga o knjizi koju čita. Zove se "Revijacija šiia." Želi znati zašto Amerikanac čita ovu knjigu.

"Imate pitanja o Shia?" pita, "Mogu vam reći stvarnu šijaitsku priču."

Bijeg iz Iraka

Nada je irački inženjer koji se prije 7 godina preselio u Jemen sa suprugom i dva sina kako bi pobjegao od Sadama, koji je otvoreno prezirao šiitsku sektu.

Iza sebe su ostavili kuću koju su polako gradili na obalama Eufrata u središtu Bagdada. Sadam se bojao da će, kako je šiitska većina jednog dana srušiti njega i njegovu vladu kojom dominiraju suniti, pa ih je opljačkao od političke moći i ubio ih na hiljade.

Sadam se bojao kako će ga šiitska većina jednog dana svrgnuti, pa ih je opljačkao od političke moći i ubio ih na hiljade.

Morali su napustiti Irak, objasnila je Nada, ali malo tko je znala da će uskoro postati puno opasnije i da će njihov obiteljski dom biti blokiran od Zelene zone.

"Dođite sutra kod mene kući", kaže, "u 8 sati."

Na bloku Nada postavljeno je 12 identičnih neoznačenih stambenih zgrada. Dijete pomaže shvatiti koji je broj 10. Kad pokucamo na njena vrata, hitnost u njegovom glasu uvuče nas unutra:

"Kako ste znali zgradu?" pitala je.

"Rekli ste nam broj 10, pitali smo dječaka na ulici."

"Koji dječak?" ona puca natrag.

"Samo dječak!"

Ima razloga za nelagodu oko Amerikanaca. Kasnije se povjerila da joj je sin tog vikenda vikao na nju, "Amerikanci okupiraju našu zemlju i sada ih pozovite u našu kuću!"

Vodi nas u njihovu dnevnu sobu u kojoj sjedimo i gledamo dok ona i njeni sinovi iznose tanjur za tanjur nakon ramazanskih poslastica.

Ubrzo nakon što počnemo jesti razgovor se okreće ratu. Objašnjavaju da su od okupacije oni i njihovi sunitski susjedi suočeni jedni protiv drugih. Ta gorčina nije postojala pod Sadamom; sada Iračani prvi put ubijaju druge Iračane.

"Nije tvoja greška"

Vratili su se u Bagdad kako bi posjetili obitelj 2005. Njenog najmlađeg sina Riyada američki su vojnici uhvatili tijekom racije. Držali su mu pištolj i zaprijetili da će ga ubiti.

Nekako su ga uspjeli izvući živog, ali njegova obitelj i dalje ga jako štiti. Jedini je u sobi koji ne govori engleski i pretjerano je ljubomoran što njegov stariji brat sve više provodi vrijeme.

Nada se moli da pokušam s njim razgovarati arapski i nekako izvučem nekoliko, teško zasluženih rečenica.

U tom sam se trenutku, usred sav nemira, obrušilo na to da sam ovo prvi put da sjedim za stolom s Iračanima. Kažem im da se svakodnevno sramim onoga što je moja država učinila njihovoj državi.

"Nisi ti kriva", ljubazno kažu, "znamo da tvoja vlada ne sluša", ali tada pada tišina kojoj se nitko od nas ne može oduprijeti, svaki zaokupljen vlastitim mislima.

Ali Riyad ne može dugo podnijeti mračno raspoloženje. Uskoro će nas kloniti i ispitivati ​​nas o američkoj pop-kulturi. Zadirkuje nas jer ne znamo ime nedavnog američkog olimpijskog medalja s višestrukih zlatnih zvijezda, Michaela Phelpsa.

"Vjerojatno još niste vidjeli njegovu sliku", smije nam se nasmijajući sportski časopis ispred nas. "Reci mi istinu, jesi li vidio njegovu sliku?"

Vratit ću se u Jemen

Bijele pješčane plaže nedaleko od Aden kolonizirane su tisućama rakova. Prozirni i brzi, tkaju se i plešu uz mirnu, plavu obalu.

Od ratom razorenog Iraka do vrućih, tromih ulica Aden, ljudi održavaju iste tradicije živim.

Sljedećeg se jutra probudih zvuk molitve za izlazak sunca koji prodire kroz moj prozor. Izlazim na balkon i vidim desetine muškaraca kako gotovo jednosmjerno hodaju prema džamiji.

Udahnuvši tihu ljepotu prašnjavih ulica i džamija s tirkiznom kupolom, zamišljam slične prizore ponavljane po cijelom svijetu: izlazak sunca na prazne ulice, zvučnici koji pozivaju na molitvu, a muškarci ulaze u džamiju.

Ramadan veže nebrojene zajednice u usku tkaninu; zajednice koje bi inače imale malo zajedničkog. Od ratom razorenog Iraka do vrućih, tromih ulica Aden, ljudi održavaju iste tradicije živim.

Gledam kako muškarci izlaze iz džamije i kreću kući da spavaju, a onda okrenem leđa prema suncu. Počeo je novi dan ramazana.


Gledaj video: Izrael zatvorio ribolovnu zonu Gaze nakon graničnog napada


Prethodni Članak

Otprema prve osobe: "Što radite ovdje?"

Sljedeći Članak

Izvukli smo svoje praćke i izvukli noževe.